Prema Zakonu o porezu na dodatu vrednost, obaveza obračuna PDV postoji i kada obveznik od kupca primi uplatu za budući promet pre izvršenog prometa. Ovaj obračun vrši se u avansom računu koji prodavac izdaje kupcu.

Drugim rečima, ukoliko od vašeg kupca primite avans za dobra i/ili usluge koje ćete mu isporučiti sledećeg meseca (ili tromesečja), iz ovog iznosa treba obračunati PDV (podrazumevamo da ste vi PDV obveznik). Ukupan iznos avansa treba podeliti na PDV i osnovicu PDV-a, zato kažemo da se PDV obračunava iz avansa. Kupcu treba izdati avansi račun, a porez prikazati u poreskoj prijavi.

Ukoliko kupac avansno plati dobra i usluge, a prodavac dobra i usluge isporuči u istom poreskom periodu u kojem je primio uplatu i kupcu izda račun sa obračunatim PDV-om, u tom slučaju ne postoji obaveza obračuna PDV-a iz avansa niti prodavac treba da izda kupcu avansni račun.

Kako bi ispratili obaveze po ovom osnovu, obveznici PDV-a treba da provere da li na kraju poreskog perioda (meseca ili tromesečja) postoje uplate kupaca koje nisu “pokrivene” računima, odnosno da li su kupci izvršili tokom meseca odnosno tromesečja uplatu za robu ili uslugu (na primer na osnovu predračuna) koja im do kraja ovog perioda nije isporučena i nije izdat račun sa obračunatim porezom.

Međutim, u praksi se dešava da prodavci prime uplatu od kupca greškom. Kupac greškom uplati dva puta isti iznos po jednom računu, uplati veći iznos nego što je iznos računa ili iz nekog drugog razloga prodavac primi uplatu veću nego što potražuje.

Postavlja se pitanje da li je prodavac u obavezi da u ovim slučajevima obračuna i plati PDV iz avansa koji je primio i da na ovaj iznos izda avansni račun.

Član 16. Zakona o porezu na dodatu vrednost, kaže:

Nastanak poreske obaveze

Član 16

Poreska obaveza nastaje danom kada se najranije izvrši jedna od sledećih radnji:

1) promet dobara i usluga;

2) naplata, odnosno plaćanje ako je naknada ili deo naknade naplaćen, odnosno plaćen u novcu pre prometa dobara i usluga;

2a) izdavanje računa kod usluga iz člana 5. stav 3. tačka 1) ovog zakona;

3) nastanak obaveze plaćanja carinskog duga, kod uvoza dobara, a ako te obaveze nema, danom u kojem bi nastala obaveza plaćanja tog duga.

Dakle, u tački 2) jasno se navodi da je osnov za oporezivanje naplata po osnovu budućeg prometa.

Ukoliko prodavac prima uplatu greškom, i po osnovu ove uplate neće isporučiti dobra ili usluge u budućem periodu, već će novac koji je greškom legao na njegov tekući račun vratiti kupcu, u tom slučaju nema osnova za obračun i plaćanje poreza. Uplata po prirodi nije naplata po osnovu budućeg prometa.

Svakako je najbolje da se povraćaj greškom primljenog novca izvrši do kraja tekućeg perioda odnosno u što kraćem roku. Ukoliko to ipak nije moguće, prirodu uplate ne menja činjenica da je povraćaj pogrešne uplate izvršen (ili će biti izvršen) nakon protoka određenog vremena (na primer narednog meseca).

Kupac i prodavac treba da dokumentuju nastalu situaciju, kako bi postojao dokaz da se ne radi o avansnoj uplati. U te svrhe može da posluži izjava kupca o pogrešnoj uplati.

Međutim, ukoliko se kupac i prodavac dogovore da prodavac ne vraća sredstva kupcu, već da uplata koja je učinjena greškom bude avans za neki budući promet, u tom slučaju, pogrešna uplata postaje naknada po osnovu budućeg prometa, te treba obračunati PDV iz avansa, izdati kupcu avansni račun, a ovu poresku obavezu prikazati u poreskoj prijavi.