Prema članu 118. Zakona o radu, zaposleni ima pravo na naknadu troškova prevoza za dolazak i povratak sa posla.

Poslodavac je dužan da zaposlenom nadoknadi troškove prevoza u visini cene prevozne karte u javnom saobraćaju. Pod cenom prevozne karte podrazumeva se cena prevoza u gradskom, prigradskom ili međugradskom prevozu koju određuje lokalna samouprava.

Poslodavac može da realizuje svoju obavezu kupovinom mesečne pretplatne markice zaposlenima, kroz sopstveni prevoz, isplatom naknade u novcu u visini prevozne karte u javnom saobraćaju ili da na drugi način obezbedi dolazak i odlazak sa posla. Poslodavac u svom opštem aktu – Pravilniku o radu ili posebnom pravilniku o naknadi troškova prevoza definiše visinu naknade, uslove, i način ostvarivanja ovih prava.

Zakon o porezu na dohodak građana utvrđuje maksimalan neoporezivi iznos troškova prevoza. On se prilagođava ceni mesečne pretplatne karte u gradskom saobraćaju, i od 01.02.2018. godine iznosi 3.837,00 dinara. Ukoliko se zaposlenom isplaćuje naknada troškova prevoza u iznosu većem od neoporezivog, na razliku iznad neoporezivog iznosa obračunava se i plaća porez na dohodak građana po stopi od 10% (porez na zarade).

Prema Zakonu o radu, iznos naknade koji se isplaćuje preko iznosa pretplatne markice, smatra se zaradom radnika, pa se tako i tretira – obračunavaju se i plaćaju svi porezi i socijalni doprinosi kao na zaradu radnika. Stvarni troškovi prevoza (u vrednosti pretplatne markice) koje zaposleni ima za dolazak i odlazak sa posla nemaju karakter zarade.

Da rezimiramo, zaposleni ima pravo na naknadu u visini stvarnih troškova prevoza (uz priložene dokaze). Ukoliko ovi troškovi prelaze neoporezivi iznos, na razliku je potrebno platiti porez na zarade.  

Ukoliko poslodavac isplati zaposlenom naknadu veću od stvarnih troškova za prevoz, razlika ova dva iznosa smatra se zaradom i na njega se obračunavaju svi porezi i doprinosi na zarade.